Ознаке

Praksa izdvajanja jednih na štetu drugih,
poznata je od najstarijih vremena u kojima je reč
privilegovanih «razdvajača» imala snagu presude,
čak, i u poslovima katalogizacije bogova. Isključivost
je carovala u očiglednostima grešenja, bezobzira, da
li se grešilo namerno, ili, zbog intelektualnog slepila
goreg od Parkiinsonove bolesti. Platon je grešio u
površnostima definisanja: pojmova, pojava, situacija
i njihovih korelacija, dok je Sokrat raznim mistifika-
cijama prikrivao mnoga svoja neznanja. Budu i
Hristosa podelila je ljudska glupost, kojom su orga-
nizovani turniri u prevagama. Imenica nad glagolima,
A prideva nad citatima. Sezona misaone nevinosti je
izgubila trku u poslovima podvajanja. I favorizacija. Iz
tih razloga su nemoćni overivači razlika i hijerarhija
izmislili mehanizam antologije. U književnosti, kao i u
popisima: vina, anđela i strasti. Taj dobro osmišljeni
«mehanizam» uspeo je da preživi mnoge milenijumske
promene i smrti Zahvaljujući njemu sačuvane su uspo-
mene na prošle urednike ljudskih gluposti. Najnaj… je
postala centralna moda za poređenja i metafore..I neupo-
redivo je počelo da se poredi, klasifikuje i meri. Presa-
hlo vreme sa rasparčanim prostorima. Istorijsko pa-
mćenje sa zaboravljenim važnostima istorije. Aspiracije
lažnog mira sa inspiracijama surovih ratnih pohara.
Nažalost, Platon i Sokrat se i danas šepure u raskošnim
odajama antologija. Iz kojih ne izlaze ni na jutrenje.
Zaglavljeni u neprozirnosti spojenih ogledala

SUMNJA

Majka mi je jednom, onako uzgred, rekla: «Sa
osećanjem prve sumnje ćeš odrasti. Posle ćeš naprsno ostariti.».
To malo «ljupko» proročanstvo obistinilo se u svim ka-
snijim analizama drugih osećanja. Pogleda na svet, ili žmu-
renja nad prljavim dekomponovanjima nemoćnog unutra-
šnjeg mira. I strukture njegove ontološke ljušture.
Sumnja je uvek pola bakterija, a pola virus. Jednako
razorna u svojoj ambivalentnoj dvopolnosti. Među stvarima
zbog čijeg nagomilovanja je zemlja teža sama od sebe. Ugro-
žena lažima gravitacije. I velike udaljenosti od same sebe. I
svoje ose. Filozofi su sejali sumnju, kao ratari: raž, ili soju.
Ali, kada je dospele useve trebalo skinuti,, oni su nestajali,
poput, vere u pravila merenja vremena. Pesnici se nisu
mešali u takva «bekstva», brinući o sudbini kazivanja
pred večno praznim slušalištem.
Majka je požurila da ostarim. Sada u «istim godinama»
ćutimo o prednostima bezosećajnosti. Ona je odavno mrtva. I
ne požuruje me više. Sigurna, da mi je potrebno «vreme» za suo-
čavanje sa sumnjom u sumnju. A, lepo je kada i u starosti
služiš sebi. I sebe.

VIDEO NADZOR

Otkuda tolika potreba da se «drugi» i «drugo» vide, pa i
nadziru. U gestovima, grimasama i namerama.Bogati se u tim
radnjama nadmeću u broju kamera. Koje, čak, bulje u njih u tre-
nucima nevolja sa krvavim postipacijama. Virtuelni kamerman beleži
situacije. I začinjava ih raznouglovima zapisa. Od onog, koji razapinje
između rizika i avanture, do upada u smešno portretisanje raspeća.
Na sceni su, obično, emitovanja kratkometražnih trilera, koji ne-
ovlašćeno vršljaju po zabranjenim  pogledima. Sa nekoliko upotre-
bljenih žvaka kamere počinju hronično da obolevaju od migrene.
Vremenski dovoljne «pauze» za pražnjenje nikada sačuvljivih
trafika, depoa i magacina Jedna sumnja retko ostaje sama. Kad pristigne
druga čovek je doživljava, kao konstrukciju. Lančanih nemira.
U kojima splet okolnosti dobija potpuno pomereni smisao.Nejedna-
čine. Praćene rasipanjem unutrašnjih udara, koji se rađaju na
začuđujući način. Posle kojih ništa više nije, kao pre. Pre tehnike i njenog
ljudožderstva.Goreg i od najgoreg kanibalizma.

SMENA

Smena je napušteno pravilo. Više ga ne priznaju ni
godišnja doba. Sećam se da mi je majka u jednoj prilici
naglasila, kako u sebi najbrže propadaju oni koji smenjuju. A,
smenjeni u toj propasti uspevaju da se domognu svog pravog
identiteta U moru promena, koje ih nesebično ispomaže
svojim najtvrdokronijim dubinama.Da nije smena ljudi bi na-
stavili da se udvaraju sebi. Nesmenjivost bi ih pretvarala u
jeftinu radnu snagu I njom širila paradoksalni krug demono-
logije. Ali, šta vredi ta istina kada se smene zaglavljuju među
rešetkama konkurencije svojih agregatnih stanja. Kao, i knji-
ževni žanrovi bez portfelja. Smeniti nekog, ili nešto, liči na
upad u tuđe dvorište, ili bračnu sobu. Zbog jedne obične jabuke,
koja satruli u ruci upadača. Jabuka I nije voće. Otuda i sumnja u
razloge njenog ljubavnog carstva u Bibliji, od koje se ne odva-
ja, kao ni zmija od svog otrova. Ali, zar svet nije pun budala
(sulatorum plena sunt omnia), kako je to jednom pitalački
izgovorio Ciceron.

BESTIDNE BESEDE

Čitalac, koji je uvek spreman na pošteno pri-
znanje i opis svojih osećanja, iz prve će reći da je umoran
od raznih beseda, koje se povodom dobijanja nagrada i
priznanja, izgovaraju, a potom uramljene na vidnim novi-
nskim mestima i stupcima – objašnjavaju.
Umesto da se dobitnici, odnosno tzv. Laureati stide
beseda za nagrade i lovorove vence, koje su izboriliv raznim
zakulisanim radnjama, trgovinama, lobiranjima i najpro-
stijim kupovinama – to umesto njih mora da učini pošteni
čitalac. I da nevin, bez razloga, crveni u paradoksalnim
igrama refleksija i figura čitalačkog ogledala
Bestidnost besedara, odnosno besednika, koji
svoje besednice besedljivo, bez I trunke griže savesti,
trpaju u uši poštenog umornog čitaoca, prevazišla je i one
najviše vrhove moralnih prevara, kojima besopogovorno
i vazalno služe: literarne, umetničke, književne, pa i nau-
čne savremenosti.
Zato, beseda kao govor pripremljen za neku sve-
čanu priliku, ne samo da je izgubila ugled poverenja, koje
treba da ozonski širi, nego i draž istine i poštenja. I sime-
trije saglasnosti razloga I povoda sa odlukom. I ishodom.
Zašto? Zato što više nije ni uzvišena kitnjasta kompozi-
cija reči, već banalni prepis raznih disonantnih gluposti,
koje nepošteni besednik pripisuje sebi. Neko je to nazvaio
otimačinom citata. Trpanjem u šuplju vreću bogom sačuvanih
lepih i pametnih misli.A, neko zahvalama predlagačima za
čast ulaska u kakvu akademiju, ili, kakav moderni fajnal-
for.
Unizivači suštine i imaginacije besede, kao i lične
časti govora, ne shvataju da je beseda, istovremeno, i komentar,
i proglas, i ironija, kada se nešto važno govori. Kada se nešto o
važnom poručuje. Besednici, kao naručioci sopstvenih nagrada,
neumitno završavaju na đubrištu reči i uspomena. U «Faradejovom
kavezu». Pre, ili, kasnije. Otkriveni u krađama i prekrađama. U lažima i
paralažima. U izopačenosti citiranja. U ludilu parafraza i diktuma.A,.
nemoćni da u kakvoj ispovesti progovore o svojim prevarama. Nemoćni
da zatraže I oproštaj rečima: « Ovu nagradu ja «taj i taj» dobio sam
zahvaljujući klubu mojih doušnika, prišipetlji i uvlakača, pa je tako ovaj
slavodobitnički venac oko moje glave više omča, kojom laži i name-
štanja moraju biti obešene.».

DVADESET I PRVI VEK

Dvadeset i prvi vek je tu. Svuda oko nas kao trava na
pustoj poljani. Oseća se da ga je nakon đurđevdanskih kiša ogre-
jalo junsko sunce. Ali, nekako je mlak. Spor.Kao da je u penzionerskoj  šetnji Kale-
megdanom, ili,  Dunavskim kejom. Nezainteresovan, ko se to s njim šeta.
Melanholičan poput Ikara pre nego što se strmoglavi dole u
niziju čovekove praznoverice.
Obučen je poposlednjoj modi svog prethodnika. Sa
kravatom. I namirisan parfemima i kolonskim vodicama koje
upijaju nervozu ljudskog tela. Ne osvrće se na zazore i stidove,
koji ga okružuju. Govori, samo, engleski. Neprestano budan, najviše
zbog vedrine koju budnost povlađuje mudrosti. Na vidno isparcelisanoj
karti sveta, malim, siromašnim i nemoćnim nikada ne ide u
goste. Oni dolaze njemu na noge da ga mole u svemu. Velikima pušta
sve na volju spreman da se nakratko jedino odmara u njihovim
garderobama. Kladionicama, kadionicama i čistilištima.
Pesnici su izvan svakog njegovog interesovanja. Čak, ni u
internestskim pretragama ne obraća pažnju na skepticizam njihovog
modernog mišljenja. U načelu finansira model opšte demokratije
nudeći novac jednako i za gašenje njene nekontrolisane vatre. Uživa
u sastavljanju političkih, kosmičkih i vojnih tinmova. Paktova.Baza.
Zalaže se za organizovanje turnira nakon kojih mali ostaju I bez ono malo što
Su imali. Što su znojem svojih nacionalnih mitova srećno sačuvali.
Njegov korak razvija strašnu neprirodnu buku. A, priroda
Ćuti, kao da joj je neko odsekao jezik. Ćute I pesnici. Ćuti vasceli
Namagaračeni svet verom da će preko noći ružan biti zamenjen lepim
Snom. Kao da svako za sebe u tamnom vilajetu metroa čeka svog
Godoa.

ROBOVI BIBLIOTEKE

Iako, može zazvučati ironično, civilizacija robova
je po pokazateljima fizičke veličine dostigla onu kojoj
pripadaju anđeli. Gotvo da su im slične i klasifikacije. Složena
tipologija po kojoj se razvrstvaju na razne načine. Od onih koji
se vežu za vage vremena, pa sve do kantara nevremena u kojem su,
najčešće, robovi stradali, kao žrtve. Za razliku od anđela oni
nikada nisu naučili da lete. Niti su iz svoje providnosti umeli da
izađu u neki viši oblik slobode. Telesnost im  je uglavnom remetila
visprenost s kojom su sačuvali i najkomplikovanije brave na
katancima sindžira u koje su bili okovani. Po impresivnosti
rečnik robova se jednači I takmiči sa rečnikom anđela. I to,
naročito, u onim odeljcima iz kojih progovara slovo o složenim
putevinma iza čijih zavesa se kriju robovi I anđeli. Zanimljiva
je i sistematizacija senki, koje padaju sa anđela na robove, kao neka vrsta
blagoslova. Pomoći. Podrške da istraju u svojim savijenim
položajima. I molitvama. U kojima pozivaju i prizivaju. Ali, nikada
nikog ne prozivaju.
Zašto toliki uvod o robovima? Zašto ni jedna reč o Starom Egiptu,
ili nekom antičkom polisu, čije su istorije nezamislive bez pisanja isto-
rije o robovima?
E, upravo, zato, što se fenomen ropstva širio u raznim pravcima.
Diljem dimenzija od čije imaginarne gradnje je nastajao novi, moderni,
Ili tzv. sdlobodni svet. Svet,čiju je lepotu, zajedno sa nevinošću pri-
rode, probio ljudski um. Surovo izmišljajući nove «civilizacije»: stvari,
igračaka, dokaza, zdanja i znanja, zbog čega su iskrčeni neponovljivi
pejsaži. i tišine «sigurnosti» u neznanju. U ne-petljanju sa upisima sudbine.
U nepotrebnim dešifracijama. I gatanju po pepelu. Po onome što će
se neizbežno desiti. Kao sunčeva svetlost.Kao mrak.
Kao prvi plač deteta.Kao samoubistvo onoga koji više ne može.Koji
je shvatio suštinu. I neće dalje.
Međutim, najteže je robovima biblioteke. Bibliofilima i bi
liomanijacima. Njihova se čista ljubav pretvara u glad. Za istom
trpezom one se slade jedna sa drugom.Jedna drugu jede.
Robovi knjiga njihovim dušama neprestano naseljavaju prostor
svoje duše.Guše ga, kao što ugušuju pamćenje rekama rečenica.
Hiljadama slova. Hiljadama hiljada naslova. Koji niču kao trava i rastu
kao ljudski nokti. Oni gotovo nemaju vremena da se zaustave u sebi. Da
zaustave nagomilavanje najsličnije nagomilavanju reči i opisa u
romanu.U onome što treba da bude zatvoreno u ličnom. U Pandorinoj
kutijici koju svaki rab božiji nosi od rođenja pod pazuhom. Ispod onog ne-
vidljivog otvora iz kojeg izlazi misao na svoja čudesna mentalna
putovanja. I pustolovine kolekcionarenja. Sakupljanja. Hobiranja.
Lobiranja. Kockanja. Klađenja.
Koliko nesreća među robovima biblioteke. U nekakvom uverenju da
U knjigama stiču neki najsopstveniji znak. A, sve je goli bolni privid. Mala
Osveta duše za prevare u koje je upletena knjigom. Knjigama, koje gotovo
Svi pišu. A, tek njih nekolicina znaće šta je u njima. Koje od njih treba poneti
Sa sobom. U prah i pepeo. U zajedničko dvorište bez reči I naslova. Bez
Statusa i znaka. Bez biblioteke. Bez rečnika robova. I rečnika anđela. Samo, Bog zna zašto je to tako. I ćuti. Puštajući sve robove da greše.